SRB ( Volim te )
Jao, sećaš se svih onih predivnih izlazaka sunca na malom splavu koji smo kupili od uštedjenih para? Pa ti zalasci su nešto najlepše na svetu!
I kako si me puštao da budem u tišini jer znaš da sam tamo ja.
Znaš da sam negde glavom u oblacima, a ni stope ne odbijaju laganim koracima po mesečevoj putanji da plešu. Ne sećam se kad sam osetila asfalt ili neko čvrsto tlo pod nogama. Zato tako često I gledam u daljinu, imam onaj veštački namešten polu osmeh kada me na sekund vrate u ovaj svet, pa odmah nabacim onaj izraz lica kad kažu da imam tužne oči. Ili dedine. Ili kako god. Zamišljenost je moje prirodno stanje i ne osećam se slobodno i komforno kad nisam u njemu. Pusti me da ćutim i budem sama koliko mi je potrebno. To je moja sloboda. Moja umetnost. Moj život i Nina kao poeta, kao neko ko je još jedan kanal vertikale na ovoj zemlji. Moram ti reći: Nije lako nositi pesnika u sebi makar on samo ćutao za druge. Za mene, on piše pesme na llinijama horizontale u svakom trenutku onog zamišljenog pogleda. Muzikaje stvarna, boje su još jače, ptice nose poruke, a sunce piše neverovatnu istinu: večnost postoji, a mi ne. Zamisli da ti uopšte ne postojiš, evo baš sad u vremenu koje isto tako ne postoji. A opet svest, misao u umu jasno čita sunčevu istinitu poruku. I koliko baš sad, ako ti vreme ipak išta znači, shvataš da si nebitan. A rekla bih da mi poginusmo od toga da budemo bitni i važni- neko i nešto što se kaže.
Što
se
kaže.
Ježim se toga.
Ej, koliko li se samo i to Sunce i Bog smeju slatko tome. Da mene sada neko pita, a evo sama ću da pitam sebe, baš u ovom času šta bih uradila da imam magični štapić, odgovor bi bio: posula bih čarobnom prašinom sve ljude ovog sveta i da im tim činom omogućim svima da vole i budu voljeni. A kada bi me neko pitao zašto sam tako polu namrštena dok sedim na ivici splavića, sa nogama u vodi, pogledom u nebo, rekla bih mu da sam ljuta na granice, na zlo, na nemarnost i neempatiju. Ljuta sam na sebe što sam blesava toliko da mislim da mogu promeniti svet. U mojoj glavi ima mnogo usmerenja ka ispravljanju krivih Drina, i mnogo dokaza da sam zaista blesava. I sve to mi je sasvim okej, ti me samo pusti da budem sama sa sobom, pazi da ne uradim neku glupost i voli me.
Pa da, mi nikada zapravo ne porastemo, postajemo samo teži za suživot. Kao velika, odrasla deca, koja produbljuju tragičnost bića svakim danom sve više, i užasno nerviramo one koji to ne razumeju. Ali dečija duša ponekad nema snage da izdrži sve to pa se pogubi i odluta nekud u nepoznato, i na vrlo čudne I teške načine se vraća nazad, a ponekad se, nažalost, ne vrati nikada. Mnogo smo osetljivi, komplikovani za druge da nas osete, a to je ono što nam najviše znači. Da neko prepozna i poštuje tvoju dušu. Ne da joj se divi. Samo da je oseti, prihvati, razume, voli. Samo – haha.
Kažem, nije lako ni za druge, ali ni za nas. Nositi takvog sebe kroz ovaj sve izgleda potpuno nemoguće. Samo budi tu i pusti me da budem svoja, i biće sve u redu.
Ne znam šta to sve podrazumeva, ali ako me voliš, znaćeš, nekako. Prosto, ide tako. Pusti me da me tišina grli. Ljubi me i nemoj biti ljubomoran molim te. Pre svih, ljubav sam vodila sa suncem, vodom, pticama i slobodom u grudima. To si ipak trebao prihvatiti kada si me pustio u svoj život. Ne mogu nikada do kraja biti samo tvoja. Moja ljubav jača od svega živi u slobodi, prirodi, u istini, poeziji, osećanjima i tišini. To je ljubav kojoj ću doveka biti verna. Nisam obična devojka, ne umem tako ni da osećam, ni da se ponašam ni da rezonujem. Od mene nećes dobiti potpunu predanost jer je ona rodjenjem odredjena da delom pripada svemu sto malopre rekoh. To je večna magija i neraskidiva veza.
Za slobodu, istinu i osećanja
Jedno biće jasno umire
Za sve te ideale
On zna da to nije besmisleno
Da u tome ima mnogo više vrednoti i pravde
Nego svuda u svetu
On to zna ali je jako teško da se nosi sa mnogima koji o tome ćute
Ili jednostavno ne znaju
Teško da je se izrazi i bude prihvaćen
Jer on vidi mnogo dublje, šire i dalje
Od svih onih koji mu se u lice smeju
Onih koji uvek imaju komentar
Kojima je trn u oku
A baš taj čovek uporno drži fenjer suznih očiju
Pokazujući ljudima svetlo
Trazeći u mraku neko dobro srce
Koje oseća i razume
…
Biti pesnik znači biti vesnik
Istine, slobode i osećanja
Onih tananih božanskih
Za koje je ljudska duša tako mala da ih u sebe stavi
Da ona prodju kroz nju takvom jačinom
Razvale je silno
I nastave dalje.
Zamisli, da ideš kroz život sa takvom dušom
Koja nepresano trazi krpež
Od šake ljubavi i šake razumevanja
Da je prigrliš na grudi
Stegneš obema rukama
I kazeš: nisi sama.
Duša koja traži druge sa glavom u oblacima
I misli da će u njima naci spas
Ona je tako često setna i neutešna
Ali zato kada se raduje
Raduje se više nego drugi
Kada plače to čini do krvi
Kada se smeje to odjekuje kao najlepša pesma.
Biti pesnik nije lako
On hoda mestima gde nije bio
Oseća ono što nije proživeo
Vidi ono što se nije desilo
Piše o ljubavi (i dalje)
O nepravdi
O tome kako su i filozofi i pesnici bili u pravu
Kako je on tako mali i nebitan naspram onog stvarno važnog
Kako će preći doline i preplivati mora da bi dokazao ljubav
I sve to samo da bi došao do sebe
I mogao podeliti sebe sa drugima
Za sve te činove potrebna je tišina.
Zato te molim da me pustiš da budem sama, da mi se ne smeješ kad ozbiljno govorim o jogi i meditaciji na plaži u 6 ujutru, palmi sa kokosom koja pada u pesak i zašto mi je to tako fenomenalno. Kada hodam, ispred sebe vidim filmske scene, usporen osmeh, okret ka tebi dok ti se približavam, kosa mi prekriva lice od okreta, a ti je sklanjaš, sa smeškom mi prilazis, zgrabiš me čvrsto i poljubiš. Ja sam već u sledećoj sceni gde trčim po vlažnom pesku, smejem se glasno i pevam! Sada stojim na prašnjavom putu, nikad se skromnije nisam osećala pred tolikom lepezom boja i pred mlionitom osećaju zahvalnosti u Maroku. Molim te budi tih, Delfi govore, ivica ostrva je početak moje slobode, oba plava su jedno unutra, a ono veliko žuto je moj najbolji prijatelj; plavo bela kućica sa tamno plavim prozorima i crvenim krovom čeka da oslikam žutu tačku i ljubičasti krug, to mi je neopisivo značajno i važno. O da, jedva čekam da obidjem izlozbu Klimta i Van Goga, i da odem na koncert Bijonse jer sam do malopre bila u njenoj koži i plakala zato što je filmic “ The year of 4” ono što sam ja. Nije li predivno prepoznati delove sebe u drugome? Znači da ipak nisi skroz blesav. Razmišljam kako je noć puna tajni i istina o samom sebi i koliko mi je žao što nikada neću biti potpuno tvoja. Stvarno. To je moj svet u kom funkcionisem, u drugom ne umem. Sve ovo je samo manje od minuta u mojoj glavi, na talasima mog radija plešem uz muziku sopstvenog bića i lepo mi je. Zar nije to poenta svega, da ti bude lepo, da budeš ti-ti, da voliš nekoga i pustiš ga da on bude ono što jeste?
Catch and release.
Volim te.
4 Replies to “SRB ( Volim te )”
suština svega postojećeg je LjUBAV
a ljubav, to si Ti.
Hvala Majo, ooogorman zagrljaj ti šaljem!
Ninaaaaaa divnoooooo!!!!!
Hvala Vesna! :)))))